24. svibnja 2024.godine, objavljeno 09. svibnja 2020.godine
PJESMA MAJCI
Ako prevalim daljinu,
a Ti prijeđeš pola puta,
i uđemo u naše praznine,
ko Materi ću ti reći:
Malo kad si me grdila.
I kad si grditi trebala,
grlila si me i ljubila.
Ne cjelovima.
Ne rukama.
Ljubila si me tišinama.
Grlila mukama,
neimaštinama i željama.
Zaklanjala u skute.
Skrivala suze.
Ispucale ruke.
I poglede zabrinute.
Koga sad čuvaš?
Koga hrani tvoja topla kora kruva?
Sad kad si ostala sama,
bdiješ noćima budna.
Stražariš na ognjištu,
strepeći nad nama.
Rek'o bih ti: Volim te Mama!
Samo da nisam previše tvoj.
Škrt na riječima, zagrljajima i poljupcima.
Rek'o bih ti suzama
ali sam daleko.
Rek'o bih ti:
Ooo Majko... Majčice, oprosti,
predugo sam ček'o!
Al' mi ne da narav tvoja.
Sa istog smo trsa.
Sa tvojih sam prsa.
Istog smo soja.
Samo da nismo predaleko.
Samo da ne bude kasno.
Gorimo kao svijeće.
Vatre naših ljubavi nas troše.
Prije nego se pogasimo,
hoćemo li vrijeme imati.
Da ti poljubim vlasi sijede.
Otarem suzne oči.
Prije nego odeš Mati
i riješiš se ove bijede.
Hoću li ti znati...Mila,
za života šapnuti
tko si mi bila,
ili će na kraju puta,
glava moja pognuta,
samo neutješno plakati?
Ante Miškić Vabec
