13. travnja 2021. godine
Uzalud sam htio biti pjesnik
Oduvijek sam bio onaj
što se netaknut slama.
Čeznutljiv.
Plah.
Prepun neupokojenih nada
i sanja.
Nit' sam znao kud sa ovim svijetom,
nit' sebe znadoh smjestiti sama.
Palo pola stoljeća na moja pleća.
Nosili me vjetrovi kud su htjeli.
Trzao me život,
ko pseto na dugu lancu.
Tješila me tuga
da nepostoji sreća.
Sad me starost čeka iz ugla,
nepoznatim ulicama da povede.
Ostavljam polako sve za sobom.
Ono što gradih s malo znanja
stade u crvotočinastu škrinju
što u ruhu zadobih od ovo malo bijede.
Jesam...
pišao sam uz vjetar,
uzalud se trudeć' da budem pjesnik.
Razdaljinu međ' nama
niti jednom stihom
ja ne skratih ni za milimetar.
ante m. vabec
