30. srpnja 2023.
Magareća klupa: Ima li spasa Općinskoj nogometnoj ligi?
Odigrane su prve utakmice naše Općinske nogometne lige. Ovaj pomalo jedinstveni turnir je započeo kao natjecanje duvanjskih nogometnih ekipa sastavljenih od seoskih momaka, a momčadi su nosile imena svojih sela. Sela kažem, a ne mjesnih zajednica, jer se čaršija sastojala od mjesnih zajednica, ali one nikada nisu sudjelovale u ovoj ligi. Ipak je to gradska raja koja se nije petljala u seoska posla.
Piše: Božo Krajina/Tomislavcity
Nakupio sam priličan broj godina i otkad znam za sebe igrala se ova liga. Utakmice su odigravane na gradskom stadionu, na Sopoljini (danas Bobara) na Kolu. Velika finala su igrana na glavnome igralištu čijim travnjakom smo se mi Duvnjaci oduvijek hvalili, a ponekad na livadi na Ćavarovu Stanu dok se održavala Smotra. Meni osobno, dok sam bio nejak posebno je imponiralo da moji stariji suseljani igraju finale na našem najvećem stadionu. U Gradu! Mi djeca smo bili impresionirani našim seoskim zvijezdama. Svaka čast Peleu, Amaralu, Beckenbaueru, Zebecu, Holceru, Žungulu, Beari i svima drugima, moje zvijezde su bili braća Martin i Vrića, Mima, Perica (ne kao boksač, već centarfor), braća Kulin i Subaša, Osko, Ikan, prije njih Guto. Ne mogu ih sve niti nabrojati, a dio njih nije više među živima. Ooo… znam ja i zvijezde drugih sela, naročito onih koji su nama Koljanima uzimali titule. Ne znam zašto, ali mi se čini da je posebno poštovanje među mojim loptačima imao izvjesni gospodin Žito s Eminova Sela.
Kada bi Kolo igralo finale ostavljale bi se vile i grablje, napuštala gumna i hrlilo i malo i veliko na naš najveći stadion, neki pješice a mnogi na zaprežnim kolima. Selo bi opustjelo, a kuće bi čuvala poneka baka zadužena da dočeka i poveže krave kada dođu s ispaše. Ako bi se pobijedilo, beskrajna sreća, ako se izgubilo velika tuga, a krivci nisu bolji iz drugoga sela, nego, naravno suci. Ta tuga bi kratko trajala, jer je Bog tako ostavio da dijete brzo nađe drugo oduševljenje i zaboravi i poraz i razočaranje.
O tempora, o mores!
Ovaj općepoznati Ciceronov uzvik o vremenima i običajima, pade mi na pamet oko Općinske lige. Spade naša Liga na niske grane. Sve je manje zainteresiranih za ovakvu vrstu zabave i natjecanja. Prva vijest ove godine je bila da je možda i neće biti jer se prijavilo samo sedam momčadi. Posebno je istaknuto da se među prijavljenima nisu našla velika sela Kolo i Kongora. Zadnji dan je brojka skočila na petnaest i ipak će se igrati.
Što se dogodilo pa je liga na izdisaju, i što učiniti da opet oživi? Pitanja znadem postavljati, a odgovore nisam kadar ponuditi. A što se dogodilo? Čini se da je nogomet postao veliki posao u kojemu se vrte milijarde, a prestao biti igra. Malo tko se želi igrati loptom. Sve je manje djece po igralištima i livadama. Oni koji igraju nogomet i sve druge sportove su u klubovima i uvijek tinja nada da bi to mogao biti posao, a ako je posao i ne mora biti zadovoljstvo u loptanju. Uvijek, pa i sada ima iznimki poput Ivana Krstanovića – Pope kojemu je nogomet posao, a gušt i igra igrati za Sarajlije.
Ove godine jedva, dogodine… tko zna
Nova vremena, novi običaji, loši običaji, previše onih koji su s mobitelima u rukama, na kauču, na leđima. Previše je onih koji, kako reče jedan naš profesor tjelesnog, mogu više koraciti, nego skočiti u dalj.
Bistriji od mene i oni koji su „u tome“ više od mene, neka tragaju za rješenjem da Liga ostane i opstane.
Da ova moja pisanija ne bude nekrolog, nego novi početak.
A koliko naših momaka igra za Tomislav, a koliko ih je sa strane? Je li i nas zahvatilo Bosmanovo pravilo?
