Mali grad
To vrijeme nikad ne stari.
Tek suza sliku pokvari.
Oči slabe pogledom daljine.
Kad srce jednom spoji,
koda zavari.
Mi smo prsti ruke sudbine.
Sad neka druga djeca mladost žive
u našem baru, za stolom našim.
Ja drugdje usamljen kose sjede,
zamišljen ispravljam krive drine,
po prošlosti nepovratnoj uzaludno prašim.
Protutnji život pored mene,
crtajući bore i čupajući kose.
Ljeta mi se uvukla u zime.
Usamljene uspomene i zablude
u hladnim jutrima me raznose.
Neke daleke nepoznate ulice,
gledaju tvoj osmijeh i velike oči.
Primjetiš li prošlosti trag
kad u izlogu ugledaš svoje lice?
Bude li te sjene u noći?
Oo jesam li ti još drag?
Pitaš li se kad pogledaš u rijeku,
dok prelaziš most, je l' se javi,
isti kao i moj odlutali pogled,
potražiš li nas ikad u mutnoj Dravi?
Gdje si sad?
Još živim zbog nas.
Živi li u tebi naš mali grad?
a.m.vabec
30. studenoga 2019.
