28. svibnja 2021. godine
Priziv savjesti
Spustio sam zastore.
Spustio sam tijelo.
Poodmakla noć utišla je buku.
Mrklina briše sjene.
Zaklopih budne oči.
Ostadoh posve sam u gluhoći noći.
Samo dalek lavež pasa
kroz odškinut prozor jedva čujem.
Bez glasa, ko utvara,
u sobu uvuče se tvoje lice.
Često dođeš nezvana.
Ja idem u korak s tobom
hodeći korak iza sebe,
ja ... čedo tvoje neželjene ljubavi.
Učiše me da je znanje moć.
Sam spoznah da je je ljubav sve.
Ostadoh bez svega.
Gojila su me gluha doba,
hvatajući oca i majku na spavanju.
Moje misli su abortirane tišine.
Unatoč przivanju savjesti
opet mislim na tebe.
Ante Miškić Vabec
